Praksa·19. studenoga 2026.·5 min čitanja

Stroju zadajem zadatke lošije nego što razgovaram s ljudima

Zašto zadatke za AI formuliramo lošije nego što razgovaramo s ljudima, što s tim učiniti i kako glasovni unos pomaže ponovno naučiti govoriti. Drugi članak serije prema razgovoru s Dmitrijem Merkulovim.

Maksim IlinAI inženjer i AI konzultantDostupno i na EN, RU
Naslovnica: pikselizirani Maksim Ilin sa slušalicama za mikrofonom i naslov o zadavanju zadataka AI-ju

U razgovoru s Dmitrijem Merkulovim priznao sam nešto što me i dalje iznenađuje. U rukama imam najnapredniju tehnologiju na svijetu, posao radi sto puta brže, a ja s njom razgovaram lošije nego s bilo kojim živim čovjekom. U krhotinama, nervozno, rečenicama tipa ma dobro, sam smisli.

Ovaj članak govori o tome zašto se to događa i što s tim radim. Prvi članak serije, s pregledom cijelog razgovora, nalazi se ovdje: Kako razmišljati o AI-ju.

Video

Ovaj dio razgovora počinje na 20:16 u engleskoj verziji. Izvornik na ruskom počinje na 20:20.

Grubo, lijeno i nervozno

Cijeli život čitao sam knjige, učio pjesme napamet, govorio na pregovorima i pred kamerom, i mislio sam da imam dar za riječi. A onda sam primijetio kako formuliram zadatke za model. Grubo i primitivno: shvatio si, napravi sam, odluči, makni loše, ostavi dobro. Ponekad se i naljutim, iako savršeno znam da je to stroj i da je ljutiti se na njega jednako čudno kao ljutiti se na kalkulator.

Najviše me pogodila lijenost. Zadatak koji je prije trajao mjesec dana sada se može napraviti za tjedan, a za to je dovoljno sabrati se i jasno reći što želim. Ali mozak se opire i put se opet produljuje. Ponekad mi je lijeno čak i pročitati što je model odgovorio. On napiše da ovdje treba moj pogled i moja odluka, a ja ne želim gledati.

Dmitrij je to nazvao atrofijom i mojom refleksijom o toj atrofiji. Neću se pretvarati da se to mene ne tiče: mnogi to rade, pa i ja. Svaki alat koji olakšava život daje izgovor da prestanemo raditi ono što nas je razvijalo. Dmitrij je naveo primjer automobila: naši roditelji mogli su imati garažu pet kilometara od kuće i nikome to nije smetalo, a danas parkiramo ispred samih vrata. Po njegovu mišljenju većina loših strana bilo koje tehnologije tiče se nas, a ne same tehnologije.

Odgovor koji si dobio je pitanje koje si postavio

Zatim je Dmitrij rekao rečenicu koju sada ponavljam svim poznanicima. U Školi velikih knjiga odavno kažu: što ste mi odgovorili, to sam vas i pitao. On AI koristi svjesno više od godinu dana i vidi da većina problema u običnim zadacima nema veze s modelom, nego s tim kako postavlja pitanje. Ako odgovor nije dobar, pitanje nije bilo dobro.

To vrijedi i za ljude. Dmitrijev primjer: ako šefa pitaš za povišicu, a on ti doda radne sate, vrijedi razmisliti kako si točno pitao. S modelom je danas potpuno isto.

Često mi dolaze poznanici, profesionalci u svojim poslovima, i žale se: instalirao sam, ubacio velik prompt, a ispala je glupost. Odgovaram gotovo uvijek isto: sve što ste mi sad dvije minute pričali, recite njemu i nastavite razgovor.

Dobar detaljan prompt u novom chatu naravno će dati smisleniji rezultat od napravi lijepu web stranicu. Ali odavno osjećam da poanta nije u jednom savršenom upitu. S modelom razgovaram kao s kolegom, u stalnom dijalogu, i s vremenom se naviknemo jedno na drugo: ja shvaćam kako radi, a on od mene dobiva sve više konteksta. Početnicima upravo to kažem: tek ste se upoznali, trebate malo popričati.

Dmitrij je to preveo na filozofski jezik. Naviknuti se znači shvatiti kako to radi, a zatim stroju predati dosadan posao koji ne voliš i osloboditi vrijeme za posao koji voliš.

Glasovni unos kao vježba govora

Ova priča ima i dobru stranu. Puno sam javno govorio, zaključio da sam to savladao i pet godina nisam vježbao. Pokazalo se da vještina nestaje kao gitara ili šah ako ih ne igraš.

Glasovni unos vratio mi je tu praksu. Zadatke izgovaram naglas i svaki put iznova učim izreći cijelu misao. Živim između tri jezika, ruskog, hrvatskog i engleskog, a za istim stolom znaju sjediti Španjolac, Kanađanka, Amerikanac i nekoliko Hrvata. Prebacivati se između jezika i pritom govoriti jasno pokazalo se upravo vještinom koju razgovor s modelom trenira.

Što sada radim

  • Prije zadatka naglas kažem što želim dobiti i kako ću znati da je uspjelo. Glasom je brže nego tipkati, a misao izađe cijela.
  • Ako je odgovor loš, prvo se pitam što sam zapravo tražio, a tek onda krivim model.
  • Ne pokušavam sve strpati u jedan upit. Započnem razgovor i dorađujem usput.
  • Čitam što model odgovori, pogotovo kad izravno traži moju odluku. Odluka ionako ostaje na meni.

Sljedeći članak serije govori o strategiji slijepog strijelca: zašto vodim mnogo projekata odjednom i kako stranica o robotima, napravljena bez ikakvog cilja, sada ima oko 2.500 posjeta tjedno.

Česta pitanja o zadavanju zadataka AI-ju

Zašto ChatGPT ili Claude daju loš odgovor?

Najčešće zato što je zadatak zadan u krhotinama i bez konteksta. Dmitrij Merkulov to kaže ovako: što ste mi odgovorili, to sam vas i pitao. Ako odgovor ne valja, prvo ponovno pročitaj svoje pitanje.

Treba li mi jedan velik savršen upit?

Dobar detaljan upit pomaže, pogotovo u novom chatu. Po mom iskustvu važniji je stalni dijalog: započeti razgovor, dorađivati usput i postupno se naviknuti na model.

Kako pomaže glasovni unos?

Glasom je brže opisati cijeli zadatak s kontekstom i ciljem. To je i vježba govora: svaki put moraš misao izreći jasno, kao u razgovoru s čovjekom.

Hoćemo li prestati razmišljati ako sve prepustimo AI-ju?

Rizik postoji i primjećujem ga na sebi. Dmitrij smatra da se većina loših strana bilo koje tehnologije tiče nas, a ne same tehnologije, kao s automobilima ili cipelama. Pomaže navika da čitaš odgovore i odluke zadržiš za sebe.

Gdje mogu pogledati ovaj dio razgovora?

Dio o jeziku počinje na 20:16 u engleskoj verziji, a Dmitrijeva rečenica o pitanjima i odgovorima na 1:10:21. U ruskom izvorniku isti trenuci su na 20:20 i 1:10:25.

Nastavi čitati

Svi članci